Osnaživanje privatnog sektora kroz javni (sektor)

Gotovo da ne prođe jedan dan a da ekonomski dijagnostičari, analitičari, i novinari ne naglase da su naši kolosalni problemi-nezaposlenost, mala zaposlenost, veliki javni dug, veliki budžetski deficit, veliki broj radnika u javnom sektoru, broj penzionera koji premašuje broj radnika, mali broj industrijskih radnika. Naime, retko nakon dijagnoze dođe do predloga rešenja, a kada do toga i dođe- kao „ rešenja“ se navode-orijentisanost na poljoprivredu, veće strane investicije, bolji privredni ambijent, poboljšanje radno pravne regulative, nova industrijalizacija, reindustrijalizacija itd. Svaki seljak koji se bavi bilo kojom vrstom poljoprivredne proizvodnje, kad ga gurnete u makro-diskusiju će Vam reći da treba povećati prihode (ako se može na duži rok) i smanjiti troškove(ovo se uvek može).
Negde na talasima nalaženja rešenja za posustalu srpsku privredu sveprisutan antagonizam koji se iz dana u dan pojačava jeste antagonizam na relaciji privatni i javni sektor. Koreni ovog antagonizma su jako duboki i njime treba da se bave sociolozi. Ekonomisti bi trebalo da vide kako privatni i javni sektor iskoristiti za privredni razvoj jedne zemlje.
Kad govorimo o prihodnoj strani prihod se može povećavati kroz povećano ubiranje poreza i doprinosa. Ako skrajnemo iz mogućih alternativa dalje povećanje poreza, doprinosa, i taksi jer dolazi do tzv Leferove krive(veće poreske stope u jednom momentu dovode do manjih poreskih prihoda i nije isključeno da se nama upravo to dešava), ostaje nam još nekoliko mogućnosti. Prva mogućnost je povećanje prihoda kroz prodaju imovine(moguće rešenje ali kratkoročno), druga je povećanje broja poreskih obveznika, a treća agresivnija naplata javnih prihoda kod postojećih poreskih obveznika.
Povećanje broja poreskih obveznika (ako isključimo natalitet, jer to nam baš i ne ide) moguće je kroz otvaranje novih firmi. Njih mogu otvarati domaća ili strana fizička ili pravna lica. Licitiralo se da nam je potrebno oko 2,5 mlrd EUR tzv greenfield investicija sa strane, ali se ispostavilo da strani kapital nije raspoložen da u toj meri investira u našu zemlju. Dakle, ostaju nam domači investitori kao nešto što može biti spiritus movens naše privrede. Ko danas može biti domači investitor? Formalno, mogu svi nezaposleni, zaposleni u privatnom ili javnom sektoru, domačice, penzioneri, studenti, seljaci i svako onaj ko tržištu može da ponudi nešto što on zna da radi, a da neko drugi hoće to da plati. Da se razumemo, to nikako nije lako.
Umesto programa subvencija za zapošljavanje, subvencija za otvaranje novog biznisa i ostalih gotovinskih recepata koji nisu dali rezultate,a pravili su troškove po budžet i kreirale deficit jer je keš kvarljiva roba pa uglavnom ne završi tamo gde je namenjen, a sa kontrolom nam nikad nije išlo bog zna kako, treba se okrenuti drugim podsticajnim merama, i to bezgotovinskim.
Ako je proklamovani cilj da se broj radnika u javnom sektoru sa 780,000 zaposlenih smanji za 15%, umesto rata sa sindikatima, mačevanja sa kolektivnim ugovorima, otpremninama, malicioznim komentarima da treba izjednačiti kvalitet rada u javnom i privatnom sektoru nužno je okrenuti se nećemu novom. Otpremnine koštaju, i uglavnom završavaju u automobilima, plazma-televizorima, novim frižiderima i sl. To smo već probali, i to ne pije vodu.
Umesto toga mislim da bi vredelo pokušati sa emitovanjem hartija od vrednosti na ime svakog radnika javnog sektora koji bi želeo da ih ima. Tako da bi radnik XY umesto otpremnine od 10,000 EUR dobio hartiju od vrednosti od 10,000 EUR koju ne bi mogao da prenosi na drugog, a koju bi mogao jedino i isključivo da iskoristi za plaćanje obaveza a po osnovu svoje privredne delatnosti. Po principu dobrovoljnosti bio bi raspisan javni poziv, i svako bi znao šta mu pripada, i koliko su vredne njegove hartije od vrednosti. Te hartije od vrednosti bi vremenom gubile na vrednosti tj diskontovale bi se, tako da bi brzim opredeljivanjem za privatan biznis, došlo do očuvanja njihove vrednosti. Preduzetnik koji bi posedovao ove hartije od vrednosti bi njima plaćao poreze, doprinose, porez na dobit i sve druge dažbine ali isključivo u okviru privredne delatnosti.
Šta bi se dobilo na ovaj naćin? Umesto 115,000 ljudi u javnom sektoru koji predstavljaju direktan trošak za budžet, dobili bismo 115,000 privrednika ili kroz njihovo udruživanje neki manji broj. Neko od njih bi propao, neko bi uspeo da napravi održivu priču. Umesto troška koji je po nekim procenama najmanje milijarda eura, imali bismo prihod. I niko ne bi otpremninom kupio frižider.
Sličan program subvencionisanja biznisa kroz hartije od vrednosti bi bio ponuđen i svim nezaposlenim licima. Na ovaj način imali bismo veći broj poreskih obveznika, a manji broj budžetskih korisnika.
Što se tiče agresivnije naplate poreza kod već postojećih poreskih obveznika, nema puno prostora osim u delu koji se tiče paušalno oporezivih preduzetnika. Naime, od 220,000 preduzetnika skoro 200,000 preduzetnika je na paušalnom režimu, i ako je utaja poreza samo 50EUR po obvezniku mesečno(jer da im se ne isplati svi bi prešli na knjige), to je utaja od 120 miliona EUR godišnje. Njihovim prevođenjem na poslovne knjige pored povećanja javnih prihoda, došlo bi i do cvetanja knjigovodstvenog biznisa jer bi najmanje 20,000 ljudi našlo posao u ovoj sferi. Povećanje je moguće i u drugim oblicima sive ekonomije, kao i uvođenjem reda u neke prihode lokalnih samouprava koje niko i ne juri niti uteruje.
O rashodnoj strani naše ekonomije pričalo se i priča svakog dana. Svakako su najveći trošak plate i penzije, i valjalo bi svakako razmisliti šta, kako i gde skresati. Ima i ovde maštovitih rešenja a svakako se treba što više orijentisati na merljive kriterijume prilikom donošenja bilo kakve odluke.
I na kraju da se vratimo na seljaka sa početka priče. On ima svoj kantar. Gleda vremensku prognozu. Teorijsku ekonomiju ne razume, ali praktično je kapira kao upravljanje domaćinstvom (što ona etimološki gledano i jeste). U njegovom shvatanju ekonomije kriju su i mnogo veća praktična rešenja, ali nažalost čini mi se da nismo toga svi svesni. Ili nećemo da priznamo da jesmo. Neko na ovom sajtu je primetio da imamo puno analitičara, ali nam fali sinteza stvari. Neko bi to nazvao praktičan pogled na svet. Šumpeter (iako je bio teoretičar) reče da treba rešiti pitanje šta, kako i za koga proizvoditi(prodati).
U rešavanje ovih pitanja svakako da treba da se uključi i privatni i javni sektor. Ali ne kao suprostavljene strane.
Objavljeno na sajtu www.makroekonomija.org

Komentari

Ostavite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Molimo vas da se u komentarima držite teme teksta. Administratori zadržavju pravo da – ukoliko ih procene kao neumesne – skrati ili ne objavi komentare koji sadrže osvrte na nečiju ličnost i privatan život, uvrede na račun autora teksta i/ili administratora kao i bilo kakvu pretnju, uvredu, nepristojan rečnik, govor mržnje, rasne i nacionalne uvrede ili bilo kakav nezakonit sadržaj.

Komentare pisane verzalom i linkove na druge sajtove ne objavljujemo. Administratori nemaju nikakvu obavezu obrazlaganja odluka vezanih za komentare i njihovo objavljivanje.

Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara.

Smatra se da ste slanjem komentara potvrdili saglasnost sa gore navedenim pravilima.